-PIŠE: Dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Za velikog umjetnika filmskog jezika Žaka Tatija karakteristična je komika koja ne ponižava ni onog koji se smije ni onog koji je predmet smijeha. Daleko od toga da je nametnut, geg je kao slučajno utisnut na licu reditelja. Po cijenu budne pažnje, gledalac ga otkriva tamo gdje ga nikad ne bi očekivao. Visoki čovjek, smiješnih pokreta, uvijek sa lulom, svojim poznatim kratkim mantilom i šeširom – kao apsurd vremena – to je Žak Tati.
U mladosti se bavio sportom – ragbijem, tenisom i boksom, a to je, naravno, imalo uticaja i na formiranje njegove pantomime. Svojim sportskim pantomimama nastupao je u mjuziklima od 1931. godine. Neke od ovih numera po svome scenariju, dijalozima i igri prenio je i na kratke filmove „Oskar, teniski šampion” (1932). Nastavio je da snima sa Reneom Klemanom i u sopstvenoj režiji kratke filmove na humorističke teme i varijetske programe. Istovremeno je sa velikim uspjehom nastupao u Tabarenu i drugim poznatim kabareima. Filmu se, kao reditelj, vraća 1946. godine, novim kratkometražnim djelom „Škola za poštare” (L’ecole des facteurs), zatim slijede „Praznik” („Jour de fete”), koji je nagrađen u Veneciji. Prvi dugometražni igrani film „Odmor gospodina Iloa” realizovao je 1953. godine.
„Odmor gospodina Iloa” nudi smijeh koji ide (da se poslužimo Teslinim pronalaskom) naizmjeničnim strujama. Zapravo, to je taj napon, kad se čovjek smije, smije se potpuno i snažno, iz sveg srca, što je rijetko, i sa ponosom.
U svojoj ličnosti umjetnik je spojio scenaristu, reditelja i glavnog aktera kako bi izraz koji daje svojim filmovima u svemu odražavao njegov talenat, individualnost, originalnost u interpretaciji i svijest o onom što čini i prikazuje. Poređen je često sa Baster Kitonom i Čaplinom, ali su tražene sličnosti i između njegovog humora, galskog duha i pariskih kabarea. Izvjesne srodnosti nikada nije krio, niti je smatrao da se humor može izolovano stvarati i njegovati mimo tradicije i sredine u kojoj se živi. Međusobni odnosi u vremenu i prostoru najčešće su izvori na kojima Tati izoštrava svoj duh, bogati zapažanja i gradi izuzetnost. Za tradiciju ga vezuje to što je lik, kako ga on vidi i vodi kroz svoje filmove, izdignut do određenog pojma. On se ne prilagođava svakom trenutku, zapada u bezbrojne nesporazume i teškoće, ali iz svih njih izlazi neokrnjen i bez iskustva koje bi moglo da utiče na korekciju postupaka i samog ponašanja.
To ne znači da je u svojoj zanesenosti apstraktan i da nema osjećanje da se nalazi u sasvim određenom vremenu, svijetu i ambijentu. Ali se njegova socijalna pripadnost posebno ne naglašava niti ona u ovakvom shvatanju
komedije ima neku veću vrijednost. On je, uz svu svoju stilizaciju, u osnovi realističan i kreće se neprekidno u ambijentu koji lako prepoznajemo i među likovima koji su nam bliski. Svoju funkciju vidi u podsticanju različitih zapleta, koji najčešće završavaju gegovima, u predstavljanju drugih ličnosti i pokazivanju kako je apsurdno i smiješno prisutno u našem svakodnevnom ponašanju.
On se ne bavi toliko psihološkim opisima koliko dokazima — koji kada se tačno oslikaju moraju biti valjani za svakog ko posmatra njegove filmove. U tome je Žak Tati gotovo neumoran pa je svaka scena u njegovim filmovima vezana za ovako koncipiranu ličnost i permanetno dokazivanje da apsurd nije ništa drugo do onog kako živimo i kako se ponašamo u svakoj prilici.
NASTAVIĆE SE